Branimir Johnny Štulić je, nakon iznenadne pojave na Youtubeu, nastavio nabacivati nove stvari, uglavnom iznenađujući stare fanove izborom pjesama, koje su varirale od starogradskih do "novokomponovanih". Onda je snimio pjesmu za Srđana Sachera, a sada je opet iznenadio sve - na Youtubeu je objavio čitav album, nazvavši ga "Gozba"!
"Jutjubovska", i na taj način neslužbena, zbirka pjesama pod imenom "Gozba" sadrži 15 pjesama, a među njima se ističu nova čitanja klasika Azre, kao što su "Naizgled lijepa", "Gluperde lutaju daleko", "Volim te kad pričaš", "Tanka crna linija" i "Kipo". Tu je i stara stvar s live albuma "Ravno do dna" pod nazivom "Ostavi me nasamo", kao i pjesma s istog albuma "Reket Roll iz Šume Striborove".
Ostale pjesme uglavnom su tradicionali, a uvodna stvar "Hladan vetar poljem piri" je instrumental.
I, što reći? Album poslušajte sami na linku, pa prosudite. Prvi dojam je zbrda - zdola. A prije svega - produkcija! DEMOkratska.
Nekadašnji produkcijski perfekcionist (poslušajte Filigranske pločnike, koji 31 godinu nakon zvuče kao da su prekjučer snimljeni) olabavio je još u osamdesetim, predratni i albumi izdavani za rata i nakon već su mirisali na "opuštenost", a ono što nam Štulić servira u zadnje vrijeme ima okus demo snimaka. Dosta reverba i čudna šetnja zvuka od kanala do kanala zaštitni je znak Štulićevih Youtube snimaka. Nije lagodno za po modernom popu kalibrirano uho.
No, ono što može radovati najzagriženije fanove, Branimir nije zaboravio svirati. Ni pjevati. To je još uvijek onaj sevdahom obojan glas, na rubu između agonije i opijenosti božjom ljepotom.
Nije zaboravio biti ni Johnny, tako da iznenađuje kao i ranije. I pozitivno, a i negativno. Uostalom, sjećate se da je nepodnošljiva lakoća plasiranja dvostrukih, trostrukih, četverostrukih, peterostrukih albuma bila njegova specijalnost.
Tražite li moj konačan sud, konačnog suda nema. Album treba slušati dugo da bi ga se prosudilo. Svaki. Svačiji. Štuliću nedostaje produkcija, prava, ozbiljna. Ali, mi koji smo se naslušali muzike snimljene s radija na loše kasete, možda možemo u svemu ovome pronaći "ono nešto". Nešto između. Između gorkog okusa i tanke crne linije.
Link na album: http://www.youtube.com/watch?v=zP6GAuk4StQ
Nakon preslušavanja "Gozbe" napisat ću i prvu reakciju:
Kad je Columbia records 1973. na brzaka, nakon što je Bob Dylan potpisao za Asylum, izbacila album "Dylan" s snimljenim, ali odbačenim pjesmama velikog glazbenika, album je naišao na nož kritike i fanova. Bilo je tu i solidnih pjesama, ali i "bedastoća" poput Can't Help Falling in Love, Big Yellow Taxi ili Mr. Bojangles (čitaj: pjesama neprimjerenih Dylanovom liku i djelu).
Naravno, ja taj album zapravo volim, jer sam došao kasnije, lišen težine trenutka, šoka sedamdeset i treće. Dakako, album nije Dylanov vrh, ali je simpatičan. Na njemu je i predložak upravo Štulićeve verzije "Lilly of the West" aka "Usne vrele Višnje".
E sad, svi smo pozvani na "Gozbu" Štulićevu.. Dilema je kao i kod Dylana '73. Voljeti ili ne voljeti? Eh, kvragu, volio bih da nisam rođen 1975. i da nisam čitavu mladost proveo uz Johnnyjeve pjesme. Tokom odrastanja jesam, doduše, slušao kako se u godini izlaska "Balkanska rapsodija", "Balegari...", "Zadovoljština" ili "Između krajnosti" nabijaju na kolac pravovjernosti. Tada mi ne bijaše pravo, ali još sam učio Štulića i dadoh za pravo starijima i u Johnnyju iskusnijima.
A sada, malo mi je neugodno suditi. Naime, osjetim onu istu težinu trenutka. Baš kao Dylanovi razočarani fanovi daleke 1973. Istu onu težinu kakvu imam od zb(i)rke "Sevdah za Paulu Horvat" naovamo. Što će reći da trenutak traje već više od dvadeset godina.
Zapravo, najbolje bi bilo kada bi, na opće iznenađenje, umjesto "Gozbe", kao hrpe demo snimaka koje je pustio kao mamac i dudu varalicu, Johnny odnekud izletio sa svojim "Blood on the Tracks" ili "Desireom". Može i "Time Out of Mind", dakako.
A tada, nikog sretnijeg od mene.