Ljeto 1991. je bilo vrelo, ovdje u nas se već puškaralo, mirisalo je na veliki rat, a u SAD-u je jedan 24-godišnji momak svojoj kolegici mirisao na duh mladosti (Teen Spirit), čitav se očuvši u prkosu rođenom u miksu vlastitih pitanja i nejasnih odgovora.
Baš u ovo doba, tog vrućeg ljeta., trojica mladića nestrpljivo su čekala da master njihove nove, druge po redu ploče uđe u tisak. Očekivali su brojku iz njihovih snova - jedno 37.000 (!) prodanih ploča u SAD-u i nekih 30.000 u Britaniji. Ispostavit će se da su se grdno prevarili. Ploča se prodala u nekih 30 milijuna kopija - i još uvijek se odlično prodaje!
Mladići su bili, naravno, Kurt Cobain, čudni frontmen grupe , basist Krist Novoselic - i ne dugo prije toga angažirani bubnjar iz Ohia, Dave Grohl. Oni su činili Nirvanu, bend koji je friško potpisao za Geffen, veliku izdavačku kuću, ali ne da bi se brže prodali, nego zato što su htjeli preduhitriti svog dotadašnjeg izdavača, Sub Pop. Ta etiketa je bila u financijskim problemima, pa su Cobain i ekipa oslučili sami pronaći veliku etiketu i sami odrediti pravila igre, prije no što im to uradi netko tko kupi Sub Pop. Geffen je već pod sobom imao zvjezdani Guns'n'Roses, ali kao da je David (Geffenovo ime) znao da sa problematičnim Axl Roseom neće biti sreće na duge staze. Trebao mu je novi bend, na tragu snage Gunsa, ali sa ponešto friškijim senzibilitetom. Sreća pa mu se Nirvana javila prije nego je on poslao svoje ljude u Seattle, gdje se po pričama mnogih, događala zanimljiva scena alternativnih rock bendova. Nije tajna, Nirvana je izgledala OK, imali su iza sebe solidnu ploču, ljepuškastog pjevača i gitaristu i solidnu ritam sekciju. Bili su bučni na malo drugačiji način od Gunsa, ali doimali su se kao bend koji ima što reći.
Drugi album Nirvane trebao se zvati "Sheep". Cobain je ovcom nazivao sebe, pa i američku javnost, obične ljude, glasače, jer friške su bile scene operacije "Pustinjska oluja", a bome još friškije bile su "scene" iz njegove problematične veze sa neukrotljivom Tobi Vail, članicom The Go Team-a, punkericom, feministkinjom i što sve ne.. Uglavnom, grozna veza, još jedan američki ratni pohod, sivilo grunge meke, Seatlea i ogromno nezadovoljstvo vlastitim "ja", začinili su tekstove na albumu, kojeg će Kurt Cobain nazvati "Nevermind", a nakon što je prekopirao omiljenu uzrečicu - i životni moto kolege iz benda, Krista Novoselića. Novoseliću se sviđala gramatička nepravilnost izraza (piše se, inače, odvojeno), što je odlično definiralo bend, koji je na svoj način bio i snažan i rastrojen u isto vrijeme. Tri člana imala su različite glazbene interese i korijene, Grohl je mislio da je tek zamjena za drugog bubnajara, Novoselić je smatrao da na albumu ima previše pjesama inspiriranih Cobainovim ljubavnim jadima, a Cobain je bio bijesan na sve oko sebe. Ipak, postojala je muzika, sirova energija koja je isijavala kroz album.
Cobain ipak nije htio da čitav album ostane nabrijan, sviđala mu se "fora" obožavanih The Pixies da albume rade u lelujavom smjenjivanju glasnih i tihih dionica, obožavao je nagla smirivanja i onda bijesni povratak buci. Iako su prva preslušavanja albuma u studiju mnoge ostavila u čudu (Razbarušeni i nejasni tekstovi, presirove zvučne dionice) grupa je smatrala da će "Nevermind" biti jednako uspješan kao i prethodnik "Bleach", koji se fino prodao u Engleskoj, a nije bio lošeg dometa za jedan alt. bend ni u rodnom SAD-u. Da ne zaboravimo, Engleska je i tada bila meka za neprilagođene američke bendove, na kraju krajeva, na Otoku je već pet, šest godina trajala indie revolucija.
Kao prvi singl odabrana je "Smells Like Teen Spirit", pjesma za koju je Cobain otvoreno govorio da je posveta Pixiesima. Napisana u njihovom stilu, čak i tekstualno, frontmanu Nirvane bila je najmilija od svih na albumu - i nije htio ni znati da bi bilo koja druga stvar s albuma izašla na tržište prije nje. U jednom kasnijem intervjuu čak je na fanovski način rekao "Mučki sam pokrao Pixiese, iako me ne mogu tužiti, jer su u njoj sadržane sve pjesme Pixiesa, a ne možete prepoznati element nijedne"
Singl će, iako nije odšampan u bogzna kakvoj tiraži, odmah početi privlačiti pozornost, a u samo par tjedana pjesma će postati (i ostati) nacionalni, kasnije svjetski, a ujedno i najveći Nirvanin hit. Podosta zahvaljujući i vrlo upečatljivom spotu, ali ipak je struktura pjesme ta koja nosi naslov najzaslužnijeg elementa.
Da nije bilo "Smells Like Teen Spirit" i da pjesma nije lansirana u to lijeno miholjsko ljeto 1991 (u to vrijeme na Billboardovoj Top 100 listi u vrhu iste smjenjivali su se Paula Abdul i Mariah Carey) možda zadnja rock revolucija ne bi ni započela, ali kako se sve posložilo kako treba, tako je i singl poharao Ameriku, a ubrzo i Europu. Šesto mjesto Billboarda i sedmo mjesto UK Chartsa bili su fenomenalan rezultat za poluanonimni bend iz Aberdeena (Washington), koji se novim albumom odricao jakih veza s matičnom grunge scenom u Seattleu.
I zanimljivo, iako je Cobain, u slaboj ljubavi sa ostalim bendovima iz Seattlea, htio pobjeći od čitave grunge ekipe, upravo je Nirvanin "Nevermind" sa spomenutim vodećim singlom otvorio vrata čitavoj grunge priči ka širokoj publici. Bendovi alternativnog usmjerenja odjednom su ušli na wish-liste ostalih izdavača, povučeni za rukave, utjerivani u studio, ne bi li se dobilo još novih "Nevermindova", jer je udar koji je Nirvana izazvala bio primijećen i u najvećim izdavačkim kućama. Iako je, budimo realni, grunge već postojao nekoliko godina, a Nirvanini uzori, bend Mudhoney već imao kultni status kod svih ljubitelja oštrog zvuka. No, oni su imali peh što nisu bili na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
Najednom je grunge iz polu-ilegale i sa kontroliranog teritorija alternativni rock pod pseudonimom grunge postao američka nacionalna atrakcija, a osim glazbe umiješavši utjecaj i u modu (potpuni povratak dugih kosa, flanelnih košulja u kombinaciji sa T-shirts majicama, moda poderanih farmerica, martensica, starki...)
Nakon "Smells..." na tržište izlaze još i singlovi "Come as You Are" (UK 9), "Lithium" (UK 11) i "In Bloom", a album se u SAD-u konačno penje na broj 1 Billboard Top 200 liste albuma 11. siječnja 1992. godine. (Nakon samo jednog tjedna tu poziciju im uzima "kauboj" Garth Brooks, a nakon dva tjedna njegove prevlasti, Nirvana se 1. veljače opet vraća na prvo mjesto, da bi Brooks opet nakon tjedan dana započeo svoju vladavinu dugu narednih 8 tjedana!!!)
No, za razliku od Garth Brooksa, Mariah Carey i ostalih, Nirvana je pokrenula lavinu novih bendova, otvorila vrata mnogim postojećim (alternativci su odjednom krenuli puniti dvorane, stadione i biti headlineri na festivalima!) - i to ne samo u SAD-u, već i u Engleskoj, Europi, Australiji, Japanu, Južnoj Americi. "Grunge" je postao općepoznat pojam, a nova generacija, stasala početkom devedesetih dobila je svoju porciju idola. Naravno, na čelu s plavokosim anđelom, labilnim, zdravljem mučenim, prepametnim, ali baš zato ranjivim Kurtom Cobainom.
Ostaje nekoliko nedoumica oko samog uspjeha Nirvane, te samog grungea kao pokreta. Nije trajao puno, njegov utjecaj rasplinuo se već za koju godinu, Kurt je postao odvojen fenomen, ne samo od grungea, nego odvojen fenomen i od Nirvane. Postavlja se pitanje, bi li Nirvana, da Kurt nije onako otišao, uz tragični i veliki bang, danas bila proglašavana za prijeloman bend i spasitelje rocka u ranim devedesetim. No, učinak "Neverminda" može se staviti na vagu, ali i tada se može izmjeriti njegova snaga. Osobno, više volim Pearl Jamov "Ten", ali ako trebam odabrati album koji je prvi razbio zadnju koru leda i koji je napravio rupu kroz koju će generacija stasala krajem osamdesetih s gitarama u rukama iscuriti na top-liste, onda je to "Nevermind".
Iako i danas, kad smo već kod vage, mjerim je li bolji on ili kasniji "In Utero" (prvi ima i slabijih trenutaka, ali se ne vide od presjajnih singlova), "Nevermind" je ipak bio album koji je u to lijeno, miholjsko ljeto 1991. godine uspio razbuditi naciju.
I kod nas su, usprkos ubrzo pristiglom ratu, Nirvanini učinci bili moćni. Doduše, kod nas se tek nakon Daytona žešće ušlo u taj film i tada je više to bilo zbog samog Kulta lič..oprostite Kurta Cobaina, koji je u međuvremenu zakoračio u tragični "Klub 27".
Ni danas nije rijetkost naići na nekoga u "Cobain" majici, a generacija stasala devedesetih pogleda li svoje fotografije iz tog doba i prisjeti li se tuluma, vidi jedan veliki "Nevermind", pa makar da ga nikad nisu pošteno ni preslušali. Možda pogotovo kod nas, taj "film o beznađu" kojeg je furao Cobain, imao je gdje pasti na plodno tlo. Možda su negdje drugo klinci folirali da se mogu poistovjetiti sa Nirvaninom glazbom i tekstovima, ali mi smo bili kao stvoreni za taj krik. danas nam je možda još jasnije da "Nevermind" nikad nije izašao iz nas. Uključujući i nikad aktualniji, sjajan skeč s naslovnice albuma, na kojoj friško rođena beba dresirano roni za dolarom.
Dvadeset godina kasnije, "Nevermind" je možda izgubio snagu albuma koji mijenja stvari, ponekad se pitam je li ih uopće i promijenio, s obzirom da je ubrzo nakon njega ljigava mjuza opet zavladala vrhovima top-lista, a grunge se rasplinuo i skoro potpuno nestao. On je danas tek, možda, kataloški broj izdavača koji se sprema izbaciti obljetničarsko deluxe izdanje i uzeti hrpu dolara, ali ono što je prije dvadeset godina donio njegov reski i režeći zvuk u produkciji Butch Viga, i krikovi od kojih je sastavljen, ostaju nekim sadašnjim i nekim budućim dvadesetogodišnjacima. Jer, oni danas, od "Neverminda" boljeg soundtracka za svoje nestabilne i formativne godine teško da će pronaći.
Daleko od toga, da album ne preporučujem još jednom - i njihovim dvadesetak godina starijim prethodnicima. Uostalom, brzo će deluxe 20th Annyversary turbo GTi 4X4 Executive izdanje....pa makar ga ilegalno "skinuli", poludite opet barem na tren. Osim ako niste na narodnjacima. Tada vam nažalost, ni majica Kurta Cobaina koju ste kupili jer je "cool" neće puno pomoći.