Jedna od najvažnijih karika u razvoju rock glazbe bila je ona koju su činili bendovi iz američkog San Francisca. Scena koja je sredinom šezdesetih nastala u tom pitoresknom gradu na zapadnoj obali SAD-a evoluirala je u jednu od najljepših priča koje je rock'n'roll ikada ispričao. Ljeta ljubavi 1966., 1967., 1968., 1969. ne bi bila to što jesu da nije bilo psihodelične glazbe iz San Francisca. Da nije bilo bendova, koji su pokretani suncem, ljubavlju i LSD-ijem širili vlastiti, ali i um svojih slušatelja, možda nikada ne bismo imali popularnu frazu "Sex, drugs, and rock'n'roll".

Grateful Dead, Jefferson Airplane, Big brother and Holding Company, Moby Grape, The Youngbloods, Santana, Quicksilver Messenger Service - bili su samo neki od mnogobrojnih bendova koji su uspostavili zakone koji i danas važe u svijetu rock glazbe. Svi ti bendovi "krivci" su za prijelazak klasičnog  rock'n'rolla iz sfere običnog "drmoguza" u šire sfere kompleksnije umjetnosti. Kombinirajući viztualne umjetničke performanse s glazbom, poticani opijatima, bendovi su pod geslom "Vodimo ljubav, a ne rat" predstavljali onu drukčiju Ameriku, Ameriku mladih, koji su ponašanjem i stavom jasno stavljali do znanja "establišmentu" što misle o njihovom imperijalizmu i ratovima na vanjskom planu i zatiriranju ljudskih, građanskih i seksualnih prava  na unutarnjem planu.

No, u centru svega bila je glazba, koja je ostala do današnjih dana i iznova oduševljava nove i nove generacije. Zahvaljujući organizatorima Mostar Blues festivala, imali smo prilike porazgovarati sa originalnim, autentičnim predstavnicima San Francisca tog doba, članovima grupe Big Brother and Holding Company, koji su u okviru Festivala odsvirali odličan koncert i podsjetili publiku na Kantarevcu na doba kada su sa Janis Joplin na vokalu bili jedan od najvećih svjetskih bendova.

Na pitanja su vrlo rado odgovarali Sam Andrew (gitarist), Peter Albin (basist) i bubnjar Dave Getz, sva trojica originalni članovi grupe koja je snimila jedan od, po svim izborima, najvećih rock albuma svih vremena - "Cheap Thrills" iz 1968, sa besmrtnim hitovima "Summertime", "Ball and Chain" i "Peace of my Heart", koji se danas, prilično nepravedno, pripisuju samoj Janis Joplin, iako su pjesme snimljene pod etiketom benda.

"To je bio vrhunac jednog fantastičnog razdoblja u bendu, kaže Peter Albin. Svi smo bili na vrhu kreativnosti, puni energije, puni ideja, stalno smo svirali, bili smo napaljeni, A Janis je sve to fantastično interpretirala. Da, sada kada malo bolje razmislim, možda ste u pravu kada kažete da imate osjećaj da smo bili u isto vrijeme i blagoslovljeni i prokleti dolaskom Janis Joplin u naš bend", dodaje Dave Getz.

"Znate, ona je u svakom pogledu bila fenomenalna, biće s nekog drugog svijeta, a mi smo bili bend u usponu, ali sumnjam da bismo ikada postali tako veliki da nismo uzeli nju. Prije nego je u bend stigla Janis (u ljeto 1966. op.a) mi smo bili dobar bend, muški bend, ali još uvijek nismo imali album. Nakon nje je sve krenulo lakše, bend se počeo razvijati u nekom željenom pravcu, ipak je drugačije kada imate sa sobom takvu osobu poput Janis. To ljeto potpisali smo prvi ugovor, izdali prvi album, pa smo onda nastupili na festivalu u Monterreyu (prvi hippie festival), pa smo tamo svirali dva puta zaredom, zapazili su nas iz Columbia recordsa – i potpisali smo za njih. Onda je došao album „Cheap Thrills“, koji je bio pravi breakthrough album, prvo mjesto Billboarda, svi su nas htjeli...a onda su Janis rekli da nas je prerasla i da bi trebala solo karijeru", zaključuje Peter Albin.

Sam Andrew

Sam Andrew kaže: "Ona je bila fenomenalna, predodređena za uspjeh, realno bi bilo reći da se počela znatno isticati, bila je došla u bend kao relativno anonimna pjevačica i mi smo isprva bili glavni, i najednom - mi smo postali njezin prateći bend. Jednostavno nas je zasjenila. Nitko nije imao ništa protiv, naravno, Janis je bila kraljica. Iako nikome novac nije bio važan, opat nekako kad se novac umješa dobijete takav rezultat."

Dave Getz dodaje: "Fenomenalno smo funkcionirali, ali činjenica je bila da smo funkcionirali kao bend jednakih, djelili smo sve, pa i novac na pet jednakih dijelova. A onda su joj neki prijatelji i agenti rekli nešto kao „treba ti bolji bend, nešto s više soula“ ili „zašto dijeliti na pet djelova kad možeš uzeti sve za sebe“ i ona je otišla. I Sam je otišao s njom, ali smo se regrupirali, pa se Sam vratio – i nastavili smo snimati."

"Dobra je ona opaska o blagoslovu i prokletstvu u isto vrijeme, dodaje Peter Albin. Mi smo se definitivno podigli na višu razinu s Janis, strelovito je krenuo naš uspon, a onda je bilo čudno da bend opet pokušava krenuti iz nekog podnožja ka vrhu nakon što je Janis otišla. Snimili smo dva vrlo dobra albuma nakon nje, ali svi su i dalje tražili da sviramo pjesme snimljene s Janis. Jednostavno to tako ide."

"Vidite me danas, kaže Albin, sedamdeset mi je godina i nemam problem nositi svoje instrumente, a tada...tada smo imali i nosače i agente i vozače i raznorazne ljude oko sebe. Bilo je puno love oko nas - i sad se pitam, a zašto onda nisam vukao sve te instrumente sam, bio sam jak i mlad, nisu mi trebali pomagači. A onda shvatiš da je to jednostavno tako, natovare se oko tebe, jednostavno izrone, pojave se u ugovoru - i sišu i sišu."

David Getz

"Negdje 1972. priča je završila, priča Sam. Svi smo se počeli baviti i drugim poslovima, studirali smo, bavili se i ozbiljnim poslovima, ali smo sve ove godine ostali uz glazbu. Mislim da je Dave najviše svirao. A onda smo se 1987. opet vratili – i još smo tu! Uživamo, ljudi nas i dalje vole."

Uz Janis Joplin samo jedan član benda je preminuo, prije dvije godine umro je gitarist James Gurley, koji je jednom opisao Big Brother and  the Holding Company kao najnesretniji bend u povijesti, stalno sabotiran od strane izdavačke kuće. Njihove pjesme stalno se pripisuju isključivo Janis, a na njezinom posthumnom albumu Farewell čak su im i odstranili muziku i nanovo snimili dionice sa studijskim glazbenicima.

"U osnovi nam to sada ne smeta, iako mi nikada nismo bili prateći bend Janis Joplin. Ona je bila članica benda, tako kažu i tantijeme koje, hvala Bogu, redovno stižu, kaže Sam. Ne znam kako bi zvučali u sedamdesetim i osamdesetim, ostat će to vječna tajna. Možda poput Starshipa (bivši Jefferson Aeroplane)? We Built this City bio je njihov veliki hit, daleko od starog zvuka, ali tko zna što bi mi svirali."

"Možda bi i Janis danas imala mali bar i u njemu pravila margarite gostima?", pita se Dave.

"Možda bi svirala stotu verziju pjesme Summertime u nekom malom jazz klubu?", dobacuje Peter Albin.

"A ne!, slažu se najednom svi – Janis je bila velika, nije rana smrt uzrok njezine slave, ona je zbilja bila nešto posebno. Najveća!"

Sam Andrew kaže da je glazba, ta psihodelija iz San Francisca bila specifična: "Dvije, tri gitare sviraju skupa, bilo je tu sjajnih solaža, sjajnih rifova, energije, ali nitko od nas nikada nije „provaljen“ kao vrhunski gitarist i nema nas na listama vječnih i najboljih, osim možda Carlosa Santane (i on je ponikao sa te scene op.a). Moj stil je, recimo, prljav, baš kako ti kažeš, ali opet ima taj šmek, odraz moje duše. To je soul gitara, tehnički ne spektakularna, ali čisti soul. Čuj, mi smo bili obični, nismo stvarali od sebe mit, družili smo se, nismo izigravali bogove. Ljudi vole gitariste koji su mali bogovi, a mi smo bili obični ljudi. Za svakoga smo imali vremena nakon koncerta."

"Ne zaboravi Jerry Garciju!,  kaže Dave. On je bio guru, vođa, ali i vraški dobar gitarist!"

Peter Albin

"Čitav taj pokret dao je mnogo Americi. Bendovi su bili samo začin svega. Taj duh, to stanje uma tog vremena ugrađeno je u današnju Ameriku, iako se to možda ne primijeti na prvi pogled. Znaš, danas kad pogledaš slike iz tog doba, stalno je sunčano, čini se da je sve bilo tako lijepo. Ali, iako je nama bilo bajno, tada je Amerika bila u okovima, ljudska prava bila su upitna, seksualne slobode, Vijetnam, kruti establišment, tradicionalisti. Mi smo se borili svojim načinom života protiv toga, kaže Dave Getz i dodaje- zanimljivo je (češka bradu) - Neki pripadnici moje generacije koji su me javno prokazivali u to doba zbog duge kose i zbog kojih sam bježao iz grada, danas nose dugu kosu i voze motor. U svojoj 65. godini. Apsurdno, zar ne?", smiješeći se kaže bubnjar benda.

Peter Albin kaže da će bend svirati dok im zdravlje dopušta. "Uživamo i dalje, super nam je, ljudi nas vole. Prenosimo poruku onih vremena, a vidimo da naša glazba i danas fascinira mlade ljude, ali diže na noge i našu generaciju."

Sam Andrew je zahvalio mostarskoj publici na odličnoj atmosferi. "Bilo nam je zbilja lijepo, kaže Sam. Mi sviramo i dalje, imamo dosta novih pjesama, ali znamo da ljudi dolaze da čuju one s Janis. Sviramo zato i neke što je snimila nakon nas. Recimo „Mercedes Benz“ i „Me and Bobby McGee".

Dave Getz nam je otkrio da je nedavno izdao album s pjesmama koje je napisao s Janis Joplin i koje nikad do sada nisu izdane. Sam Andrew nam za kraj otkriva i kako je grupa dobila ime:

"Znate, bilo je to sjajno vrijeme, a ime je odabrano u tom duhu. Veliki Brat, da. Taj pojam svi danas znate. A on je tada predstavljao organizatora, domaćina tuluma, a mi smo bili Holding company. Mi smo držali u rukama njegove jointe (eng. Hold – držati)."

"A i zvučalo je moćno, poput neke ozbiljne tvrtke, neke velike firme!", sa smijehom završava Dave Getz.

Možda nisu postali velika tvrtka poput Rolling Stonesa, ali "momci" iz grupe Big Brother and the Holding Company velikani su povijesti rocka. Bilo ih je čast upoznati i čuti na koncertu u Mostaru. Zvučali su čvrsto i uvjerljivo. Kao da sviraju za čitav Woodstock ili neki drugi veliki skup.